IZMEDJU AMBISA I SREĆE
-----
Nemir mi u
zoru rasprhne san
zloslutno
najavi strepnju i strah
tuga me
podmuklo trijezni
samoću
ispiram očajem
uzdrhtalo
tijelo oblačim pohabanom patnjom
urodjenu
radost pritežem nespokojstvom
sjetnom
brigom o neizvjesnosti dana i sutrašnjice
prepuštena
sebi
na zalasku života
uvijek
vjernija drugima no sebi
bez nježnosti
koju zrači ljubav
progutanih
suza koje guše
obezglavljena
a nepredana
u nemoći
pred sobom
u borbi za
samoopstanak
i najbližih
za svoje mjesto pod suncem
ćutim stud
mramorne napuštenosti
jezu odbačene
prisutnosti
sićušnost
moje zaobilaznosti
nezasluženu
beznačajnost
ponorni huk
ništavne promašenosti
mrzim laž
a istine se
bojim
prećutim je
sebi i drugima
oćutim u
raskrižju svijesti i podsvijesti
osvjedočim ožiljcima
potisnutog sjećanja
iscjeljujem
ožiljcima samoizbora
kalim
sopstvenom krivnjom za sudbinsku krivicu
sama pred
sobom
ne prebacujući
teret na nikoga
mrsim i
rastjerujem raspuštene sjeni
iz pandorine
kutije
još
nerazgovjetno
otimam se iz
njihove istkane mreže
grčevito tražim
spasenje
u tako običnoj
i dostižnoj sreći
uzvraćenoj
brizi i nježnosti ljubavi.
---
By
Marija Dubnjakovic
Nema komentara:
Objavi komentar