UTJESNO PRISJECANJE NA NEDOSUDJENU LJUBAV

UTJEŠNO PRISJEĆANJE NA NEDOSUDJENU LJUBAV

-----

Danju te skrivam u noći,

mrakom u zbijenim oblacima dana,

u preskozorju se pomaljaš

na cvjetnim poljima

nostalgičnog zavičaja.

Tajim te u ništavnoj ljubavi vjerom zaručnom

nevjerom povrijedjenom

poniženjima izlizanoj

kolotečinom svakodnevlja,

zarobljenom,

nomadskim životom izmorenoj,

radom ogrubjelom

pogurenoj

održavanoj zadatom riječju

i posjedovanom nakalemljenom dužnošću.

Nadmoćno se hrvam s tobom,

i ako si nijem u daljini,

tjeram te u mekan san,

vraćam u bezopasno sjećanje mladosti,

gdje ti je mjesto,

u njemu, nabubrala klica.

U strahu nemirne usamljenosti,

nedovoljstva,

ohole i hirovite napuštenosti,

obhrvane nemoći,

jarosne praznine očaja,

potajno me skrhanu prizivaš,

u snu pronadješ prečicu,

do mojega uzdrhtalog bila,

smućenog vrela zatomljene ljubavi.

Spletenim okovima svezana,

pritežem te lancima, prihvaćenog bremena,

samouvjereno izdahnem iz mojih uzdaha,

na koji me stalno na zaborav opominješ,

plutaš izmedju dna svijesti i vrha podsvijesti,

označavaš tragove,

puteve zbijenih čuvstava.

Neproživljena i rasputana ljubav

za tobom traga.

A posvećeno ispleteno klupko poroda,

protjeruje te iz moga života.

---

By

Marija Dubnjakovic