AMANET

I SMRĆU APATRIDA  GROBOM NEUPOKOJENA NOMATKINJA

(AMANET)

-----

Kada umrem

haljinu bijelu

obucite mi

neobučenu

toliko željenu

ognjem me sažežite

da se tijelo i duša sjedine

bez suza i bola

pola praha pospite niz nabujalu rijeku

dubljeg i dužeg toka

ostatak rasijte u živahnom vjetru

na nekom uzdignutom proplanku

da rastanak u smiraju bude vraćanje Sveroditeljki

da nikada ne ostane na jednom mjestu

kao i u mom životu zamršene pripadnosti

da mi se neprogutane uspomene ne opuste

na osamnoj paučini gluvoga zatišja

kivne kosti ne premeću u grobu

jer moj dom je rasprhan u više domovina

zemlja daleka

obećana

nikad sustignuta.

Duša je i izdahnula da nebi ostala u tijelu i zemlji.

Možda će se moj pepeo začeti u nekom stvoru

zatitrati u cvijetnom polenu

začediti u jednodnevnom leptiru

zaigrati u blagom povjetarcu

zadrhtati odnjihalu makovu laticu

prepoznati u njenoj boji

odzrcati na nebeskom svodu

i u djavoljoj igri mjesečine u moru

osvježiti lice umornog ratara u polju

pomilovati kosu djeteta bez roditeljske ruke

ili oikriti u ćutljivosti riba.

Neka vam je u amanet

najvoljeniji moji

da moja vam ljubav ne zamre u grobu

no da se raznese u nedogled

i svrati do vas po cijelom svijetu

da budem i smrću apatrida

i grobom neupokojena nomatkinja

korijenske nepripadnosti

posmrtni nostalgičar.

---

By

Marija Dubnjakovic