NA MAKOVIM POLJIMA
U kliničkoj smrti
-----
lebdjela sam
lako
mirna kao
dašak
ispunjena
toplinom
kao latica
na vjetru
nad žitnim
poljima
puna
treperavih makovih cvjetova
djevojačkim
rukama
pregršt ih
ubrala
u krilo moje
svečane djevojačke haljine
prvi put obučene.
U dvorištu
naše kuće
radosno ih
majci darivala
koja ih je
nemilo primila
i krijući
pobacala.
Osjetila sam
da mi dah zastaje.
O,
svjetlosti
ponesi me
Boze
lebdim k’
Tebi
pružam ruke.
Al’ utješni
glas me prenu
mio glas oca
moga
i ako bez
svjetlosti u očima
nevidjenih
boja
uvijek pun
radosti i blagosti
otrgnu i
vrati
u makova
polja:
Procvjetat
će drugi.
Makovi
kratko traju
ali u svoje
vrijeme opet cvjetaju.
---
By
Marija Dubnjakovic
Nema komentara:
Objavi komentar