PUT MOGA VREMENA

 

PUT MOGA VREMENA

-----

U tišinu sam se zaključala,

krinku stavljam,

osmjeh pajaca,

vješto je nosim,

s’ njom se stopila,

zid od mramora sazidala.

Rane liječim sama,

bez ičije pomoći,

polako gazim,

ulicom prošlosti,

zastanem,

pred poznatim vratima,

i pitam se zašto sam ih otvorila,

sta bi bilo ,

da ih nisam ponovo zatvorila.

Neću se vraćati,

nastavit ću sa krinkom,

i namještenim osmjehom,

stazom nadanja koračati,

na klackalici života,

gdje se dobro i zlo smjenjuje,

ulicom snovidjenja,

tražeći snove da mi vrate,

u bojazni,

 da je put duži,

od staze moga vramena.

---

By

Marija Dubnjakovic