IZMEDJU AMBISA I SRECE

IZMEDJU AMBISA I SREĆE

-----

Nemir mi u zoru rasprhne san,

zloslutno najavi strepnju i strah,

tuga me podmuklo trijezni,

samoću ispiram očajem,

na uzdrhtalo tijelo oblačim pohabanom patnjom,

urodjenu radost pritežem nespokojstvom,

sjetnom brigom o neizvjesnosti dana i sutrašnjice,

prepuštena sebi,

na zalasku života,

uvijek vjernija drugima no sebi,

bez nježnosti koju zrači ljubav,

progutanih suza koje guše,

obezglavljena a nepredana,

u nemoći pred sobom,

u borbi za samoopstanak,

i najbližih za svoje mjesto pod suncem,

ćutim stud mramorne napuštenosti,

jezu odbačene prisutnosti,

sićušnost moje zaobilaznosti,

nezasluženu beznačajnost,

ponorni huk ništavne promašenosti,

mrzim laž,

a istine se bojim,

prećutim je sebi i drugima,

oćutim u raskrižju svijesti i podsvijesti,

osvjedočim ožiljcima potisnutog sjećanja,

iscjeljujem ožiljcima samoizbora,

kalim sopstvenom krivnjom za sudbinsku krivicu,

sama pred sobom,

ne prebacujući teret na nikoga,

mrsim i rastjerujem raspuštene sjeni,

iz Pandorine kutije,

još nerazgovjetno,

otimam se iz njihove istkane mreže,

grčevito tražim spasenje,

u tako običnoj i dostižnoj sreći,

uzvraćenoj brizi i nježnosti ljubavi.

---

By

Marija Dubnjakovic