ZOVEM SE USAMLJENOST
-----
Uzalud ruke
pružene,
more
praznine,
put bez
kraja,
ne čuje se
ni bat koraka.
Tišina!
Samo Sova,
negdje pjesmu slaže.
Oko mene
hrpa,
razbacanog,
ispisanog papira,
sva žudnja
se na njima,
noćas slila.
Sudbina
dočekuje novi dan.
Titraj svitanja,
zaigrat će negdje
u uglu sobe.
Soba zebnjom
ispunjena.
Zadrhtat će
srce od slutnje.
Izgubit ću
se u ovom prostoru,
u osami
tišine.
Prazan
jastuk opominje,
da ime mi je
usamljenost.
---
By
Marija Dubnjakovic
Nema komentara:
Objavi komentar