POSLJEDNJE JUTRO

POSLJEDNJE JUTRO

-----

Što je ostalo,

u ovoj tišini,

punoj pitanja,

kajanja.

Zidala je hram,

bez temelja, u mašti želja.

Utonula u misli,

po njenoj kosi i uzdrhtalom tijelu,

igrala se mjesećina,

kroz pukotine žaluzina.

Dali je ovo budjenje stvarnost.

Primijetio nije,

da je stajala,

tisuću ljeta udaljena,

nije znao, ni ko je,

ni što se u njenoj duši dešava.

Bezbroj pitanja,

bez odgovora.

Tražila je raj,

a stigla do predvorja,

gdje njena želja,

gvozdena vrata ne otvara.

Ponosna,

u grlu joj zamre  krik,

„Da ja sam gubitnik“.

Sunce se stidljivo,

sa jutrom poigrava,

kao da pozdravlja,

bjegunca uplakanog lica,

koga je ova noć i jutro,

natjeralo da bude,

lutalica.

---

By

Marija Dubnjakovic