NE ODUZIMAJTE MI PERO

NE ODUZIMAJTE MI PERO

-----

Ne uzimajte mi pero,

moj upijač bola i plača,

druga u sreći i radosti,

hoću priču da mu ispričam,

i povjerim.

Vatru mi je iz daljine,

svojim srcem zapalio.

Lutam ko odmetnik,

bez okrilja,

svezana za pero svoje.

Život je namještaljka,

sve u krug se vrti,

sreća, bol, ljubav, patnja.

Sjenka pada na rane zaborava.

Sreća se privila u okrilje ranara,

skida skramu,

i opet otvara rovari,

kapljama krvi natapa,

dan,

u kojem sam bol spoznala,

dan,

kada je riječ,

na usnama usahnula,

kada je život postao samo prolaznost,

i zastala na pola puta,

još sa očima upućenih u budućnost,

sa molbom,

ne oduzimajte mi pero,

upijač i pratioc mojih dana.

Nadmašila sam sebe,

u toj surovoj igri davanja.

Dal’ da se sve iskopa il’ zatre.

Neka sve ostane,

na pola puta.

Ja idem dalje,

sa mojim perom,

svjedokom mojih želja,

i stremljena,

saputnikom mojih tajni,

i skrivanja.

NE ODUZIMAJTE MOJE PERO.

---

By

Marija Dubnjakovic