K’O FENIX
Kron mi srce zasjekao,
sa Olimpa vatra
u njemu plamsa,
talasi nemira,
ispod nogu, oslonac
izmiče,
pa ko Filomena uzdišem.
Tražim mio glas,
ko prosjak sitninu,
da mu daš.
Pogleda uprtog
u pratioca vjernog,
podsvjest poruku šalje:
K’o lutka odbačena,
s’kri se u skrovište,
il’ šešir slavodobitni stavi,
pa hodaj po zgarištu
svom,
ko Carica,
u mudrosti, slava blista,
izdigni se iz pepela,
k’o Fenix.
By
Marija Dubnjakovic
Nema komentara:
Objavi komentar