SJEME PREDAKA
Tražim po strnjištu života,
rasuto sjeme predaka,
u krošnjama,
gdje vjetar upreden u granje,
raspršuje stranice ljubavi,
nenadmašne majčine,
neponovljive očeve.
Iz tog ploda,
niklo cvijeće maka
u svakoj latici,
krv predaka kuca.
U meni suza zamrznuta,
kao kad’ plamen svijeće uzleti,
suza sklizne skamenjena, hladna,
na sjećanje,
na osmjeh,
na prijekor,
umilnim glasom izrečen.
O ti,
vječna istino,
što nad glavom lebdiš,
na smrt opominješ
I vječnost u trajanju,
živa kao pamćenje,
ustrajna,
da ljubav je jedina,
majćina, očeva,
iznikla iz sjemena predaka.
By
Marija Dubnjakovic-Jelic
