MARIJA

MARIJA 

-----

Spolja jaka kao stijena,
a u duši krhka, nježna žena…
Lice joj uvijek osmijeh krasi,
a ranjeno srce beskrajna tuga kvasi.
Njene oči, dvije zvijezde sjajne,
nepregledne nebeske kriju tajne…
nekad su vatrene, kao ognja žar,
a ponekad nemirne, kao mora val…
U njenom pogledu ima puno sijete,
iza njega, još se krije nejako dijete…
Često zamišljena, odsutna i daleka,
što to ona osluškuje, koga to čeka?!
Šta noćima sanja, o čemu često misli,
kakvi su joj to okovi jada nemoćnu dušu pritisli?
Korača, lakim korakom poput djevojčice,
ali tugu odaje, njeno milo lice…
Lijepa, kao najljepši cvijet proljeća,
a, u oku joj stanuje kiša jesenja…
poput leptira koji biježi od svijetlosti svijeće
i ona biježi od ljubavi, ledja joj okrece…
Još niko nije uspio da otkrije njenu tajnu,
njenom nebu, poklonio zvijezdu sjajnu…
Sa njene duše još niko nije otopio led,
sa njenih usana kušao prvi slatki med…
Nedokučiva, kao zagonetka vremena,
misteriozna, nedostupna i tajanstvena…
Neuhvatljiva kao noćni nemir,
neshvatljiva kao beskrajni svemir…
Niko se ne usudjuje da otvori njena vrata,
da joj pokaže životna polja zlata.
Plaše se nje, kao drevne Pandorine kutije,
boje se da uspavane zvijeri ne probude…
ali,

ona ne želi slabiće i kukavice,
lažne riječi i oči lutalice…
Njoj treba neko ko će je razumijeti,
ko će sa njenim demonima da se izbori, umijeti…
neko ko će njeno ćutanje shvatiti,
ko će zajedno sa njom u tišini patiti…
Treba joj sigurna luka, u kojoj će mir da nadje,
da zaplovi njome, lagano poput noćne ladje…
da joj put pokaže, taj neko će znati,
njemu će dozvoliti da je upozna i njen svijet shvati…
ali,

dok se taj neko ne pojavi,
i dalje će budna sanjati na javi…

---

By

Anton Toni Petricevic