VRISTIM OD NEMOCI

VRIŠTIM OD NEMOĆI

-----

Gdje sam to gnijezdo svila.

Lešinari mi tijelo kidaju,

hijene srce razvlače.

Rastrzana izmedju života i smrti,

u tvom oku neshvaćanje,

u glasu,

hladno i precizno,

oštrica mača neumoljivo pogadja,

bol probija,

vrištim od nemoći.

Kako se izdići,

iznad,

izgubljenih nadanja,

splesti vijenac,

tisućgodišnjih htijenja,

želja neostvarenih.

Neka tijelo,

zemlji,

poklon bude,

u visine duša,

nek zaplovi,

tamo odakle se ,

niko ne vraća,

gnijezdo zaborava ću sviti.

---

By

Marija Dubnjakovic