PUT MOGA VREMENA

 

PUT MOGA VREMENA

-----

U tišinu sam se zaključala,

krinku stavljam,

osmjeh pajaca,

vješto je nosim,

s’ njom se stopila,

zid od mramora sazidala.

Rane liječim sama,

bez ičije pomoći,

polako gazim,

ulicom prošlosti,

zastanem,

pred poznatim vratima,

i pitam se zašto sam ih otvorila,

sta bi bilo ,

da ih nisam ponovo zatvorila.

Neću se vraćati,

nastavit ću sa krinkom,

i namještenim osmjehom,

stazom nadanja koračati,

na klackalici života,

gdje se dobro i zlo smjenjuje,

ulicom snovidjenja,

tražeći snove da mi vrate,

u bojazni,

 da je put duži,

od staze moga vramena.

---

By

Marija Dubnjakovic

OPROST

OPROST

-----

Zastala sam,

da prebrojim godove,

razumijevanja, davanja, prihvatanja,

oprosta.

Razmišljam,

dali sam ja praštala,

ako nisam , sada kažem,

svima praštam i oprost tražim.

Hoću nastaviti dalje,

skidam breme ljutnje,

bola i patnje,

kada se okrenem,

mir u srcu osjetim,

kada krenem dalje,

iza mene sve čisto ostane,

bez kajanja.

Svi ponekad moramo,

stresti breme,

nagomilanih životnih promašaja,

zastati,

sujetu odbaciti,

ponos zgrabiti,

svima koji su me povrijedili,

oprostiti,

i krenuti dalje,

bez bojazni i kajanja.

---

 By

Marija Dubnjakovic

MOZDA SRECU NE BI DOCEKAO

MOŽDA SREĆU NE BI DOČEKAO

-----

Mistika smo prvog pogleda,

osudjeni na kraj,

žrtve iluzije,

začarane šume,

iz njenog lavirinta izlaza nema.

Zatrpavam srce pjesmama,

s’ njima poruku šaljem,

moju bol saznati nećeš.

Nijemo sjedim,

riječi izlaz traže,

nesuvisle i nepotrebne,

zato,

bježim od tebe zauvijek,

zadajem si bol,

u strahu da ti to ne učiniš,

iako,

poslije svega,

ne osjećam pobjedu,

zamijenila sam raj za pakao,

svejedno,

na jastuku želja,

dušu otvaram,

tiho na njemu snivam,

snove neotkrivene,

ne,

nije mi žao,

možda s’ mnom sreću nebi,

dočekao.

---

By

Marija Dubnjakovic

IDEM

IDEM

-----

Idem,

ivicom srca i razuma,

misleći da čeka me,

neko,

ko osjeća nemir moje duše,

neko,

ko će vratiti radost,

mojim ugaslim suznim očima,

neko,

na čijim krilima mogu letjeti.

Idem,

raširene ruke čekaju,

da me pridignu,

iz ponora očaja,

odvedu sa staze iluzija,

neko ,

ko će ispisati,

nove stranice,

moga života.

---

By

Marija Dubnjakovic

KRILA

                                                               KRILA

                                                                 -----

Rano sam krila raširila,

pjesme pisala,

o čežnji i ljubavi,

preletjela,

mora i planine,

ljepote makovih polja doživjela,

vuka u planini,

sa mladima vidjela,

i divila,

slobodi njihovoj,

i ljubavi.

Još samoćom zagrljena,

srce traži orkestar tamburica,

da tišinu učmalu probudi.

Naći ću i proći dugu,

livadu cvjetnu,

suncem okupanu,

dolinu ljubavi i mira,

tad reći ću,

stani,

spusti krila,

ovdje sreća caruje,

tu tvoj let završava.

---

By

Marija Dubnjakovic

LJUBAV

LJUBAV

-----

Iznenada te zgrabi,

ušeta u srce i dušu,

oduzme razum i svijest,

ušunja u podsvijest.

A,oči!

U njima se sunce ogleda.

Vineš se medju zvijezde.

Lebdiš na njedrima vjetra.

Iznenada,

munja sijevne,

grom zagrmi.

U duši orkan bjesni,

nove rane otvara,

srce stisne.

U očima kiša jesenja,

ruke nemoćne,

oslonac traže.

Odjednom,

sreća se u tugu pretvara,

za dvije izgubljene duše,

koje više nikada,

neće,

zajedno,

puteve sreće graditi,

rosne zore čekati.

---

By

Marija Dubnjakovic

SAMO ZA SJECANJE

SAMO SJEĆANJE

-----

Sve što je nekada,

važno bilo,

više nije.

Ono što je srcu milo,

sada prošlost je.

One koje voljeli smo,

otputovaše u vječne doline.

Sada u tišini prazne sobe,

uz žižak svijeće,

umornim koracima,

mjerimo vrijeme,

preostalo,

samo za sjećanje.

---

By

Marija Dubnjakovic

IGRALI SMO IGRU

IGRALI SMO IGRU

-----

U tisini noći,

prebiram po sjećanju,

sjećanja u bol satkana.

Igrali smo igru,

tvojih uzimanja,

i odbacivanja.

Može li se uzdići iznad bola.

Kupim krhotine,

razbijenih nadanja,

rasplinutih snova.

Skupljam snagu,

iz mrtvila duha,

u nadu,

boljih dana.

---

By

Marija Dubnjakovic

OZILJCI

OŽILJCI

-----

Dodiri tvoji,

ostavili su ožiljke,

peku kao žeravica.

Najtananija čulnost moga bića,

iako daleko,

dah tvoj osjeća.

Bdiješ u srcu,

kao čuvar,

od neželjenih posjetilaca.

Nastojim zaboraviti,

što zaboraviti ne mogu,

jer moje ruke,

noću,

otkrivaju tragove i,

ožiljke,

tvojih dodira.

---

By

  Marija Dubnjakovic