JESEN

JESEN

-----

Jesen sumorno klizi,

ogoljena.

Dali je u ranim,

proljetnim danima,

svoju svjetlost izgubila.

Posrće sjenka,

sa pruzenim rukama,

što traži.

Djavo bi ga znao,

možda srce zasijano,

il’ da pokrije,

golotinju svoju,

ili žali za danima,

prohujalim.

Sjeno jesenja,

proslost se ne vraća,

čuvaj svoje zlatne boje,

pripremi se,

za proljetno cvijeće,

u novu svjetlost života.

Nije jesen posrnula,

iskustvom proljetnog sunca,

nove plodove dariva.

---

By

Marija Dubnjakovic

BEZ ISKRI U OCIMA

BEZ ISKRI U OČIMA

-----

Zatrovana duša luta

paučinastim odajama ukletog zamka

nabasa na klupko

u vražije kolo

na nemusto leglo

spletenih zmija

i ti spleten s njima

šište u mojim venama

u majčinskom porodjaju

presahlom dojenju

i bijednoj muškoj požudi

samohranim familijarnim seobama

samotovanju i nevjerama

prevrtljivim nostalgijama

apatridskim gubljenjima

i životnim izbrisima

u snovima

neizrečenim sjećanjima

u iskri nade otvorenog vida

zatamljenog pogleda

bez iskri u očima

i u novim iskusenjima.

---

By

Marija Dubnjakovic

POSLJEDNJE JUTRO

POSLJEDNJE JUTRO

-----

Što je ostalo,

u ovoj tišini,

punoj pitanja,

kajanja.

Zidala je hram,

bez temelja, u mašti želja.

Utonula u misli,

po njenoj kosi i uzdrhtalom tijelu,

igrala se mjesećina,

kroz pukotine žaluzina.

Dali je ovo budjenje stvarnost.

Primijetio nije,

da je stajala,

tisuću ljeta udaljena,

nije znao, ni ko je,

ni što se u njenoj duši dešava.

Bezbroj pitanja,

bez odgovora.

Tražila je raj,

a stigla do predvorja,

gdje njena želja,

gvozdena vrata ne otvara.

Ponosna,

u grlu joj zamre  krik,

„Da ja sam gubitnik“.

Sunce se stidljivo,

sa jutrom poigrava,

kao da pozdravlja,

bjegunca uplakanog lica,

koga je ova noć i jutro,

natjeralo da bude,

lutalica.

---

By

Marija Dubnjakovic

SUVISNA

SUVIŠNA

-----

S’ kletvom na ustima,

otvaram oči,

krivica klizi,

niz kožu alarm zvoni,

treba snage pa krenuti,

u život novi.

Okrenuh se,

nigdje ni traga,

na usnulom licu,

poruka neka od kajanja.

Poražena,

sebi savjet dadoh.

Polako,

uzdignute glave,

u grudima oluja bjesni.

Pomislih,

pogrešan trenutak.

Neka!

Srce u dronjcima,

duša bosa,

kroči u nova jutra.

Rekoh,

nazad nema,

puna prkosa.

Neću da budem suvisna.

---

By

Marija Dubnjakovic

ODGOVOR

ODGOVOR

-----

Odgovor u pjesmi nadji,

ugnjuri se u stih,

pa se pronadji.

Od stvarnosti se ne moze

uteći.

A pjesmom se sve može,

reći.

---

By

Marija Dubnjakovic