NESALOMIVA SNAGA

NESALOMIVA SNAGA

-----

Dali je snaga u radjanju,

dok muž drugu ženu grli,

tata te sa čedom iz bolnice izvodi,

kada ti iz naručja dijete otimaju,

pa plačeš noćima,

radiš najteže poslove,

da prehraniš nejač,

kada si gladna danima,

a nosiš vodu sa izvora onemoćala,

iscrpljuješ snagu za zrno sreće i ljubavi,

u tudju haljinu odjevena,

neshvaćena i iskorištena,

gladnima kruha daješ,

a krče ti crijeva,

rodjene na vječni počinak pratiš,

kroz unakrsnu vatru na bojištu prolaziš,

život da spasiš svojih najbližih i svoj,

pred nepravdom ne stojiš nijema,

sa golijatom borbu vodiš,

kada si zbog muške pohote,

odbačena i povrijedjena,

gledaš lica nasmijana,

a tvoje za osmjeh ne zna,

zaledjeno kao stijena.

U grudima orkan bjesni,

srce drhti kao struna.

Vidiš poglede pohlepnika,

da si samo za zabavu poželjna,

sebi kažeš,

„ Ne nisam ja za zabavu spremna“,

i ako tijelo govori da si žena.

I dalje stojim tu,

poslije toliko iskušenja.

U meni snaga i dalje puteve krči.

Jaka sam,

i dalje čvrsta,

kao stijena,

nesalomiva.

---

By

Marija Dubnjakovic

VAPAJ SA ZGARISTA

VAPAJ SA ZGARIŠTA

-----

Kako dušu iz ponora,

izvući.

Što dublje tone,

mržnja raste,

ljubav sve više jača.

Kako iz mraka izaći.

Za sužanjsku počast,

spremno sam dušu darivala,

na krst razapeta.

Ponizna lica,

klekla,

ko sužanj,

za milost,

za blagoslov,

za zrno sreće,

za život,

molila.

Vapaj sa zgarišta,

u hropcu,

uputila.

---

By

Marija Dubnjakovic

PUKOTINE

PUKOTINE

-----

Sve se u komadiće raspršilo,

svaki dio svojim sjajem sja,

svjetlost daje,

i trajat će vječno,

ali nikada jačinom jedinstva.

Možemo sve u jedno sakupiti,

ali pukotine će draž upiti,

svaka rana će,

na prošlost vraćati,

trajati i opominjati.

---

By

Marija Dubnjakovic

NA POZORNICI ZIVOTA

NA POZORNICI ŽIVOTA

-----

Svi smo mi glumci,

pozorišta života.

Glumimo.

Smjenjuju se uloge,

zadatog trenutka.

Kao mjesec na pučini,

opčini te,

i nestane kao san.

Uloga života kao pjena,

pucaju balončići.

Glas sve tiši i tiši.

Srce sve hladnije i hladnije.

Čekamo.

Posljednje riječi u dahu upijamo.

Spušta se zavjesa na sceni,

i uloga u predstavi života,

smrt za glumca,

koji polako odlazi u zaborav.

---

By

Marija Dubnjakovic

NA PUTU DO KRAJA

NA PUTU DO KRAJA

-----

Život je naš,

svijeća zapaljena.

Polako tope se dani.

Plamen ponekad uzleti,

od miline,

a ponekad tužno svine,

pa zahvati suze,

okamenjene,

koje u naletu vjetra,

put nadjoše..

Polako il’ ko vrisak,

plamen zadrhti,

zaiskri i vine,

put neba uznesen,

i ponovo utihne.

Dogorjeva,

polako,

na putu do kraja.

---

By

Marija Dubnjakovic