K'O RASKOLJNIKOV

K’O  RASKOLJNIKOV

-----

Svoj život s’ treskom,

bacam na sto,

uzdah krvi ga kida,

pa zar život je to,

umirem od stida.

K’o  Raskoljnikov, pred Sonjom,
na koljena,

pred noge sam pala,

Djavolov osmjeh me namami,

te oči nudjaše mi,

pjesme i rime,

pa zaboravih život,

rodjenje i ime.

Sada s’ treskom,

smrskanu ljubav,

i život cijeli,

bacam na sto,

kidajte ga,

razvlačite,

užarene pečate stavljajte,

i u ambis bacite.

---

By

Marija Dubnjakovic

IZMEDJU AMBISA I SRECE

IZMEDJU AMBISA I SREĆE

-----

Nemir mi u zoru rasprhne san,

zloslutno najavi strepnju i strah,

tuga me podmuklo trijezni,

samoću ispiram očajem,

na uzdrhtalo tijelo oblačim pohabanom patnjom,

urodjenu radost pritežem nespokojstvom,

sjetnom brigom o neizvjesnosti dana i sutrašnjice,

prepuštena sebi,

na zalasku života,

uvijek vjernija drugima no sebi,

bez nježnosti koju zrači ljubav,

progutanih suza koje guše,

obezglavljena a nepredana,

u nemoći pred sobom,

u borbi za samoopstanak,

i najbližih za svoje mjesto pod suncem,

ćutim stud mramorne napuštenosti,

jezu odbačene prisutnosti,

sićušnost moje zaobilaznosti,

nezasluženu beznačajnost,

ponorni huk ništavne promašenosti,

mrzim laž,

a istine se bojim,

prećutim je sebi i drugima,

oćutim u raskrižju svijesti i podsvijesti,

osvjedočim ožiljcima potisnutog sjećanja,

iscjeljujem ožiljcima samoizbora,

kalim sopstvenom krivnjom za sudbinsku krivicu,

sama pred sobom,

ne prebacujući teret na nikoga,

mrsim i rastjerujem raspuštene sjeni,

iz Pandorine kutije,

još nerazgovjetno,

otimam se iz njihove istkane mreže,

grčevito tražim spasenje,

u tako običnoj i dostižnoj sreći,

uzvraćenoj brizi i nježnosti ljubavi.

---

By

Marija Dubnjakovic

NESUDJENA LJUBAV

NESUDJENA  LJUBAV

-----

Danju te skrivam u noći,

mrakom u zbijenim oblacima dana,

u praskozorje se pomaljaš na makovim poljima,

nostalgičnog zavičaja.

Tajim te u ništavnoj ljubavi, vjerom zaključanom,

nevjerom povrijedjenom, 

poniženjima izlizanoj,

nomadskim životom izmorenoj,

održavanoj zadatom riječju.

Nadmoćno se borim s’ tobom,

i ako si nemušt u daljini,

tjeram te u mekan san,

vraćam u bezopasno prisjećanje,

gdje ti je i mjesto i u njemu nabujala klica.

U nemiru zebne usamljenosti,

ohole i hirovite napuštenosti,

obhrvane nemoći,

jarosne praznine očaja,

potajno me skrhanu prizivaš,

u snu stvoriš prečicu,

do mog uzdrhtalog bila,

uzavrelog vrela zatomljene ljubavi.

Spletenim okovima svezana,

pritežem te lancima mog bremena,

samouvjereno izdahnem iz mojih uzdaha,

iz kojih me u stopu na njih opominješ,

plutaš izmedju dna svijesti i vrha podsvijesti,

označavaš tragove na stazi sabijenih osjećaja.

Neproživljena i rasputana ljubav za tobom traga,

a ispredeno klupko sudbine,

protjeruje te iz mog života.

---

By

Marija Dubnjakovic

K'O PJESNIK IZGARAS

K’O PJESNIK IZGARAŠ

-----

Tvoje će želje,

lutati ko udovi ,

VJEČNOGA ŽIDA,

A moja ljubav,

rastuća od krika,

rasuta u vjetar,

smrzla od stida,

ostat će čedo,

u srcu razoreno vatrom.

Al’ neću da ,

molim, plačem, i  trazim,

usahnut ću,

u ljepoti bola,

k’o pjesnik,

u čaši vina.

---

By

Marija Dubnjakovic